544 Godine Od Smrti Bosanske Kralijice Katarine » Boşnak HaberBoşnak Haber

29 Mayıs 2024 - 07:25

544 Godine Od Smrti Bosanske Kralijice Katarine

544 Godine Od Smrti Bosanske Kralijice Katarine
Son Güncelleme :

27 Ekim 2023 - 21:09

Prof.dr. Enver Imamović: 544 GODINE OD SMRTI BOSANSKE KRALJICE KATARINE
Bosanska dinastija Kotromanića za svoga 600-godišnjeg vladanja Bosnom dala je brojne banove, kraljeve, kraljice, prinčeve i princeze, od kojih je svaki na ovaj ili onaj način ušao u historiju svoje zemlje. Jedna od tih ličnosti je i kraljica Katarina, o kojoj se uspomena u narodu sačuvala do današnjeg dana.
Kraljica Katarina je jedna od najzanimljivijih, ali i najtragičnijih ličnosti bosanske dinastije Kotromanića. Bila je suvremenik i sudionik propasti Bosanskog kraljevstva i nestanka srednjovjekovne Bosanske države, što se sve odvijalo na krajnje tragičan način. U tom vihori Katarina je izgubila sve što čovjeka čini čovjekom: dom, porodicu i domovinu.
Najveća bol joj je ipak bio gubitak dvoje nejake dječice. Uz to je doživjela najcrnju sudbinu koja može snaći ljudsko biće: umrla je kao izbjeglica u tuđoj zemlji, daleko od svog ognjišta i domovine. Rođena je 1424. godine u Blagaju iznad Vrela Bune u Humu, kao prvo dijete velikog vojvode hercega Stjepana Vukčića Kosače, gospodara Huma (današnje Hercegovine)
Katarina po mnogočemu oslikava Bosnu sa svim njenim karakterističnostima. U njenom životu prožimale su se čak četiri vjeroispovijesti: bogumilska, pravoslavna, katolička i islamska. Otac joj je bio gorljivi bogumil pa je po rođenju i ona pripadala toj vjeri. S pravoslavljem je bila povezana preko svoje majke koja je potjecala iz zetske (crnogorske) velikaške kuće Balšića, i babe koja je bila srpska princeza. Udajom je, pak, postala katolkinja i u toj vjeri je živjela do smrti. Njena djeca, Katarina i Sigismund su, nakon što su ih Turci zarobili i odveli u Tursku, primili islam i čitav život su proveli u toj vjeri. Isti je slučaj bio s njenim najmlađim bratom Stjepanom, koji je također u Turskoj primio islam, i kao Ahmed Hercegović, postao je visoki carski dostojanstvenik i znameniti vojskovođa.
Odrastala je u domu svojih roditelja gledajući kako njen otac, kao najmoćniji velikaš Bosne tog vremena širi svoje posjede i ugled Bosanskog kraljevstva. Majka joj je umrla rano pa je odrastala uz oca i braću. Nesreće su je počele pratiti već od malih nogu. Otac joj je bio tipični predstavnik raskalašenog i obijesnog feudalca tipa talijanskih Borgia. Kao takav teško da je mogao biti nježan i brižan tac. Kakav je bio, dovoljno je reći da se ženio tri puta, da je dovodio ženu na ženu, da je, po nekima, preoteo ženu vlastitog sina, da je vodio ratove sa svojim sinoviman itd.
Katarina je bila sušta suprotnost svoga oca. Suvremenici je opisuju kao blagu, povućenu i razboritu. Kad je navršila 22 godine zaprosio ju je kralj Tomaš i tako je postala bosanska kraljica. Udajom za kralja Stjepana Tomaša postala je bosanska kraljica i kao takva svojom sudbinom ispisala je najtužnije stranice historije dinastije Kotromanića.
Vjenčanje je obavljeno augusta mjeseca 1446. godine u Milodražu kod Kiseljaka gdje se nalazio ljetni dvor bosanskih kraljeva. Slavlju je prisustvovao i sretni otac mlade, brojna vlastela i predstavnici mnogih evropskih dvorova. Nisu izostali ni predstavnici Dubrovačke Republike, koji su slovili kao tradicionalni politički i trgovački partneri i prijatelji Bosne. Njihovo izaslanstvo je bosanskoj kraljici donijeli svadbeni dar u vrijednosti 1200 dukata. Ovim brakom su se još više zbližile dvije najmoćnije bosanske porodice – dinastija Kotromanića i humske Kosače. Malo vremena nakon vjenčanja uslijedilo je krunjenje. Obavljeno je u Milima kod Visokog, gdje su se nalazili dvori i zborište bosanske vlastele, to jest mjesto održavanja sabora.
Svećana ceremonija krunjenja obavljena je u prisustvu brojne bosanske gospode, brojnih stranih uzvanika i mnoštvo naroda. I papa je bio zastupljen na slavlju koji je prije toga Tomaša preveo na katoličku vjeru. Papa je za ovu priliku Tomašu poslao novu krunu, ukrašena biserima i draguljima, ali se kralj njome nije okrunio zbog protivljenja bogumila.
Katarina se brzo navikla na dvorski život i uživila u ulogu bosanske kraljice. Uspješno je obavljala dužnosti i vjerno slijedila svog muža. Kao blaga, dobre naravi i uvijek spremna da druge pomogne postala je omiljena kako na dvoru tako i u narodu. Rodila je dvoje djece – sina Sigismunda i kćerku Katarinu.
Postavši bosanskom kraljicom nije utekla nesrećama koje su je pratile od rođenja. Tomaš je, naime, već bio oženjen i živio je u sretnom braku sa izabranicom svoje mladosti. Bila je to Vojača. Rodila mu je dvoje djece, ali ju je morao napustiti pod pritiskom papske kurije. Vojača je, naime, bila obična pučanka, a k tome i bogumilka, što je posebno bolo oči Vatikan i katoličku Evropu. Kralj je bio izložen velikim pritiscima, pa se i ratom prijetilo. Jedan od ultimatuma koji su mu bili postavljeni, nalagao mu je da otpusti bogumilku Vojaču. Tako je udaljena sa dvora i malo potom Tomaš se ponovo oženio i Katarina je postala bosanska kraljica.
Otpuštanje Vojače i uplitanje stranaca u unutarnje stvari Bosne izazvalo je velike potrese u zemlji. Došlo je do razdora i u kraljevoj porodici. Sin Vojače i Tomaša, Stjepan, stao je uz majku i otuđio se od oca. Ti i drugi događaji do kojih je dolazilo razlog su da Katarina nije uživala ni kao kraljica. Godine 1449. kralj je pod pritiskom stranih sila morao poduzeti progon bogumila i uslijedili su krvavi događaji. Kraljica je bila svjedokom teških stradanja zemlje i naroda, a onda je došlo do raskola između njenog muža, to jest kralja Tomaša, i njenog oca, koji je uz većinu bosanskih velikaša osudio kraljeve postupke naspram vlastitog naroda. I tek što su se nakon tri godine sukobi smirili, umre kralj Tomaš.
Katarina je ostala udovica u 37. godini života s dvoje nejake djece. Novi kralj Stjepan Tomašević, njezin pastorak, zbog događaja u vezi njegove majke, nije joj bio sklon. Od tada je provodila veći dio vremena izvan dvora na Bobovcu. Uglavnom je boravila na Kozogradu iznad Fojnice. Ni tu nije dugo uživala spokoj. Tu ju je zatekao prodor Turaka.
U tim sudbonosnim trenucima njena djeca nisu bila s njom. Prodor Turaka ih je zatekao u gradu Zvečaju na Vrbasu gdje su zarobljeni i odvedeni u Tursku dok se ona uspjela spasiti bijegom preko planina sklonivši se u Dubrovnik, gdje nije bila baš dobrodošla pa je odatle jmalo potom otišla u Rim. Stanovala je u iznajmljenoj palači u centru grada, nedaleko današnjeg trga Piaza di Venezia. Od pape je primala mjesečnu potporu u iznosu 120 dukata. Uza se je imala brojnu pratnju. Sačinjavali su je članovi najpoznatijih bosanskih velikaša i žena koji su s njom izbjegli iz Bosne. Ostali su uz svoju kraljicu sve do njene smrti.
U Rimu uživala najveći ugled i poštovanje. Zbog nesreće koju je doživjela njena zemlja, a i ona sama, svi su nastojali da joj izbjeglički život bude što snošljiviji. Kako zbog suosjećanja tako i zbog velikog poštovanja, jer se radilo o bosanskoj kraljici, bila je središnja ličnost onovremenog Rima. Pozivana je na sve značajnije manifestacije javnog života kao što su vjenčanja, vjeridbe, prijemi i dr. Njeno ime se nalazilo na vrhu popisa najcjenjenijih uzvanika koje su pozvane na proslavu jubilarne 1475. godine u organizaciji Svete stolice pod vodstvom pape Siksta IV.
Sva ta pažnja i sjajno okruženje nije moglo otrgnuti kraljicu od njenog bola i tuge s čime je i lijegala i ustajala od dana kada je napustila Bosnu i doživjela tešku nesreću. Svoja poznanstva i veze koristila je da joj se pomogne u potrazi za njenom djecom. Godinama je slala pisma i emisare na sve strane ne bili što o njima saznala. Sačuvano je pismo koje je uputila milanskom vojvodi Galeaciu Sforzi u kojem ga moli za pomoć. Njegov sadržaj je izuzetno potresan, pun vapaja nesretne majke koja preklinje za pomoć da povrati djecu. Nije poznato šta joj je milanski vojvoda odgovorio, ali od pomoći nije bilo ništa. I druga njena nastojanja su ostala bez uspjeha. Kada je na koncu čula da su joj djeca primila islam i da ih vjerojatno neće nikada više vidjeti, od bola i tuge je pala u bolesničku postelju.
Predosjećajući kraj naredila je da joj se pozove bilježnik pred kojim je iskazala svoju posljednju volju. Na sastavljanju oporuke bilo je prisutno sedam svjedoka. U oporuci je izrazila je želju da se sahrani u crkvi Ara Celi (u centru Rima), a za uređenje grobnice odredila je iznos od 200 dukata. Potom je naredila da se isplate svi njeni dugovi s tačnim navodima kome i koliko. Crkvi u kojoj će biti zakopana ostavila je svoj plašt, svileni prekrivač za oltar i druge predmete. Dio imovine ostavila je bolničkom zavodu Sv. Jeronima, koji je udomio mnoge njene zemljake.
Potom je izdiktirala šta pripada kojoj od gospođa i gospodi iz njene pratnje, te služinčadi. A onda je odredila šta ostavlja svojoj djeci. Sve predato i pohranjeno u papinsku riznicu, s amanetom da se predaja realizira kada se za to steknu uvjeti. Pet dana kasnije kraljica Katarina je umrla. Bilo je to 25. oktobra 1478. godine.
Grobnica joj je postavljena ispred glavnog oltara spomenute crkve. Na nju je položena nadgrobna ploča ukrašena kraljičinim likom u prirodnoj veličini. S jedne strane, u visini glave je grb bosanske dinastije, a s druge strane je grb Kosača, kojima je pripadala od rođenja.
Prvotni natpis na nadgrobnoj ploči je bio ispisan bosančicom. Kada je 1590. godine vršena rekonstrukcija crkve, nadgrobna ploča je premještena i postavljena na stup pored oltara. Ne zna se kada je zamijenjena novom sa natpisom na latinskom. Ta je sačuvana do danas, dok se prvotnoj ploči s natpisom na bosančici zametnuo trag.
Djeca su čitav život proživjela u Turskoj. Princ Sigismund je po primanju islama dobio ime Ishak, po ocu nazvan “Kralogli”, to jest Kraljević. Godine 1487. spominje se kao sandžakbeg od Karasija u Maloj Aziji. Nema drugih podataka o njemu. Ne zna se kada je umro, da li je iza sebe ostavio potomke i gdje mu je grob. O princezi Katarini se još manje zna. I ona je primila islam, ali gdje je živjela, za koga se udala i druge pojedinosti, nisu poznate. Bez sumnje je za muža imala osobu koja je bila dostojna njenog ranga, kao nekadašnje bosanske princeze. Po nekim podacima živjela je u Skoplju, gdje joj se nalazilo turbe, za koje se kod tamošnjeg naroda veže predanje da u njemu leži “kraleva kzi”, to jest Kraljevna, odnosno bosanska princeza. Turbe je bilo porušeno u potresu 1963. godine a nedavno je obnovljeno.
 
OPROŠTAJNO PISMO UPUĆENO NJENOJ DJECI
“Kad smo se onomad rastali na Bobovcu, i kad sam vas uputila na Zvečaj, s namjerom da vam se kasnije pridružim, ko je mogao pomisliti da mi je Svevišnji odredio najcrnju sudbinu koja može zadesiti jednu majku – da izgubi, i nikada više ne vidi svoju djecu. Saznavši za tužnu vijest da ste u rukama strašnog dušmana, majka vam je od tuge i boli pala u postelju, od čega se ni do danas nisam oporavila, i s time idem u grob.
Mene je dušman zatekao u Kozogradu, u kojem ste oboje tako rado boravili. O, kamo sreće da ste i ovaj put bili sa mnom, izbjegli biste strašnu sudbinu u koju ste, ne svojom krivnjom upali. Majka vam je uspjela izbjeći iz grada, i tako sam se spasila. Ali to me nije učinilo nimalo sretnom – ta kako bih mogla bez vas! Kako da podnesem surovu stvarnost da vas je majka izgubila.¸
Mila moja Katarina, mili moj Sigismunde, gdje ste mi sada, s kime ste i kako vam je? U čijim ste rukama, kako je dušman postupio s vama, je li vam nanio bol? Ko se brine o vama? Nedostaju li vam one priče s kojima sam vas uspavljivala? Ko te Katarina umjesto mene privija na grudi dok grmi, čega si se toliko plašila, kao i visoke kule na Bobovcu!
Katarina, djevojčice moja! Rasla si bez oca, a sad ćeš i bez majke. Tako si mala a već toliko nesretna! Čije li grijehe ispaštaš, jer ih nisi mogla sama zaraditi s tako malo godina! Neka te Bog čuva, kojem se za oboje vas molim i danju i noću!
Rasla si uz majku devet ljeta, nemoj me zaboraviti! Danas-sutra ćeš i sama postati majka pa ćeš tada bolje shvatiti dubinu tuge tvoje nesretne majke, što nas je nesmiljena sudbina za svagda razdvojila. Kakav god ti bude životni put, podnesi sudbinu jer je sve od Boga! Onaj ko ti bude namijenjen za muža-gospodara, prihvati ga, povinuj se sudbini! Nastoj da se po tvome držanju uvijek prepozna da si kraljevskog roda, i ne zaboravi da si bosanska princeza!
A ti Sigismunde, momčiću moj, majčina radosti, podnesi hrabro sve što nam se desilo, i svim tvojim Kotromanićima i čitavoj Bosni! Trebao si naslijediti krunu tvoga oca i sjesti na djedovsko prijestolje, ali sudbina ti je odredila drugačiji put. Rasteš daleko od svoje zemlje i svoje nesretne majke. Učini sve da pokažes da si Kotromanić, kojima i po Božijoj pravdi pripada čast i slava, ma gdje da su! Majka ti Sigismunde stavlja na dušu dvije stvari: brini se umjesto oca i majke za svoju sestricu! Oboje ste u tuđini, među stranim svijetom i sad ste sve jedno drugome. Nemojte se zaboraviti! Kad god budete skupa, podsjetite se na očinski dom, na dragu vam Bosnu i vrijeme kad smo na Bobovcu bili svi na okupu i sretni, ne sluteći šta će nas snaći.
Druga stvar koju ti stavljam na dušu tiče se mene: ako ikada budeš u prilici, vrati mi iz tuđine kosti i sahrani ih uz vašeg oca, a moga muža, u grobnicu Kotromaniča na Bobovcu! Neka smo barem mrtvi na okupu! Još nešto obadvome od majke: napuštajući zemlju uspjela sam ponešto ponijeti što pripada uspomeni vaših roditelja. Tebi Sigismunde ostavljam očev mač, bodež, mamuze i plašt, a tebi Katarina moj plašt i krunski nakit koji sam dobila kad sam postala kraljica bosanska. Uz to, za oboje imam još ponešto, a za vas je vrijedno utoliko što je iz očinskog vam doma i Bosne, koja vas porodi. Sve ovo nabrojano sam pohranila u papinsku riznicu u Rimu, s nalogom da vam se preda ako ikako to bude moguće.
Ostajte mi zbogom draga djeco moja, ljubi vas i grli vaša tužna i nesretna majka, koja liježe u grob slomljena srca za vama i nesretnom nam zemljom”
(Predmeti koje je kraljica ostavila djeci i koje je povjerila papi, odnosno Svetoj stolici, da ih isporuči, nije nikada učinjeno iz objektivnih razloga i još se nalaze u papskoj riznici. Ustvari pripadaju današnjoj bosanskoj državi. Na njihovom povratu već duže vrijeme radi pisac ovih redova u sklopu posebnog projekta).
Slika: Bobovac, prijestolnica srednjovjekovne bosanske države u kojem je živjela kraljica Katarina
Prof.dr. Enver Imamović
Bir anıt ve yazı görseli olabilir
 
 
 
Tüm ifadeler:

7

 

YORUM YAP