Nail Pinduk Kosova -Prizren
Srbija i Crna Gora su do prije 150 godina bile čisto islamske zemlje. U Beogradu su muslimani nekada predstavljali većinsko stanovništvo. Prema podacima turskog putopisca Evlije Čelebije, u vrijeme kada je on boravio u Beogradu 1660. godine, grad je imao oko 98 000 stanovnika, od kojih su 77 000. bili muslimani. U Beogradu su tada bile čak 273 islamske bogomolje, džamije i mesdžidi.
Najvećom i najljepšom smatrana je Batal džamija, na mjestu današnje Savezne skupštine, koju su putopisci uspoređivali s Aja Sofijom.. U Beogradskom pašaluku postojao je i veliki broj derviških bratstava, uključujući bajramije, melamije, bektašije, halvetije, gulšenije, kadirije, hindije, mevlevije, nakšibendije, rifaije, sadije, sunbulije, šabanije, šazilije i ušakije. Tijekom ratova s Austrijom i nakon što su Austrijanci u dva navrata pripojili Beograd Habsburškoj Monarhiji broj džamija se smanjio na oko 30. U Prvom srpskom ustanku, mnoge beogradske džamije su stradale, a one preostale bile su pretvorene u trgovine namirnicama, u nekim su držane svinje, jedna je bila pretvorena u pravoslavnu crkvu, a neke su određene turskim ženama za stanovanje.
Džamije su rušene i u drugim gradovima koji su se našli u sastavu Kneževine Srbije. Tako su u Užicu srušene 34 džamije, u Smederevu 24 itd. Srpske vlasti su 1836. godine popisale džamije u Beogradu, i na tom popisu se nalazilo 16 džamija. 1867. godine, iseljenjem iz Beograda “Bosnjaka” započeo je kraj beogradskih džamija. Kako navodi Felix Kanic ”gdjekad bi noću slučajno eksplodirale mine rušeći džamije koje su ometale regulaciju”. Vremenom su srušene sve preostale beogradske džamije, osim jedne, Bajrakli džamije na Dorćolu.
Islam se na području današnje Vojvodine pojavio u 16. stoljeću, kada ovi prostori ulaze u sastav Osmanskog Carstva. Srijem se nalazio u njegovom sastavu od 1526. godine (uključujući i razdoblje vazalnog Srijemskog vojvodstva od 1527. do 1530. godine), dok Bačka i Banat pod izravnu osmansku upravu dolaze nešto kasnije. Bačka 1541.-1545., a Banat 1552.-1556. godine. Banat je u ime Osmanskog Carstva osvojio veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, a u njegovoj vojsci bilo je tada 8 000 janjičara i 100 000 akindžija, među kojima i 20 000 Srba. Tijekom osmanske uprave na Balkanu i u Panonskoj nizini, veliki broj Srba prešao je na islam, što je bio uvjet za napredak u državnoj službi, a neki islamizirani Srbi bili su i na visokim upravnim položajima. Beg Malković bio je prvi osmanski upravitelj Bečkereka (Zrenjanina), a Hasan-paša Predojević upravljao je Segedinskim sandžakom 1592. godine.
Tijekom osmanske uprave, sela na području današnje Vojvodine naseljavali su Srbi, dok je u gradovima živjelo etnički i vjerski mješovito stanovništvo, koje je uključivalo muslimane (Turci, islamizirani Srbi, Arapi), Srbe, Rome, Grke, Cincare, Židove itd. U svim vojvođanskim naseljima mogle su se vidjeti džamije, a u značajnijim gradovima su se nalazile zgrade sjedišta vlasti, kupaonice, turske škole i druge javne ustanove, dok su se u glavnoj ulici (čaršiji) nalazile glavne trgovačke i obrtničke radionice. Mitrovica (današnja Srijemska Mitrovica) je bila važno islamsko naselje, a u njoj je po podacima iz 1572. godine bilo 598 islamskih i 18 kršćanskih domova. U to doba u Mitrovici se nalazilo 17 džamija i niti jedna kršćanska crkva. Bečkerek (današnji Zrenjanin) bio je tada jedno od najznačajnijih naselja u Banatu, a zbog zasluga koje su mu lokalni bečkerečki Srbi učinili prilikom osvajanja Banata, Mehmed-paša Sokolović pretvorio je ovaj grad u svoju zadužbinu (vakuf), a njegove stanovnike oslobodio svih vojnih nameta. Grad je bio podijeljen na dvije mahale, islamsku i pravoslavnu.
U gradu Somboru bilo je u osmansko doba 14 islamskih bogomolja, od kojih su pet bile džamije, a ostale mahalski mesdžidi. Varadin (današnji Petrovaradin) imao je u osmansko doba većinsko islamsko stanovništvo. U podgrađu tvrđave s oko 200 kuća nalazila se Sulejman-hanova džamija, a postojale su i dvije manje, Hadži-Ibrahimova i Huseinova. Pored dvije islamske mahale, u sastavu grada nalazila se i kršćanska četvrt s 35 pravoslavnih kuća. Vršac je bio pretežno islamski, a Titel mješoviti islamski i pravoslavni grad. Osmansko Carstvo bilo je podijeljeno na provincije (pašaluke), koje su se dijelile u manje upravne jedinice (sandžake). Na ozemlju Banata postojala je osmanska provincija pod imenom Temišvarski pašaluk, dok su se na ozemlju Srijema i Bačke nalazili Srijemski sandžak i Segedinski sandžak.
Oba sandžaka su u početku bila u sastavu Budimskog pašaluka, da bi Segedinski sandžak kasnije bio uključen u Jegarski pašaluk. Nakon austrijskog osvajanja Vojvodine krajem 17. i početkom 18. stoljeća, gotovo cjelokupno islamsko stanovništvo iselilo se s ovih prostora, a neki od njih su se poslije toga naselili u Bosni i Hercegovini. Uglavnom su našli utočište u njenim sjevernim dijelovima i dolini rijeke Bosne, gdje su bili poznati kao „unđurovci” (izbjeglice iz Ugarske). Njihova znatnija naselja imala su urije (općinske utrine), kao u Vojvodini. Austrijanci su na području Vojvodine uništili i zatrli gotovo sve tragove islamske kulture, a prva džamija u Vojvodini nakon austrijskog osvajanja sagrađena je tek 2008. godine u Subotici, nakon gotovo tri stoljeća. Mesžidi su izgrađeni u Adamićevom naselju u Novom Sadu 1979., u Subotici 2001., u novosadskom Velikom Ritu 2005. i u Beočinu 2006. godine. Prema popisu stanovništva iz 2002. godine, broj islamskih vjernika na području AP Vojvodine bio je 8 073. Po okruzima: 1 180 u Sjevernobačkom, 268 u Zapadnobačkom, 4 074 u Južnobačkom, 384 u Srijemskom, 273 u Sjevernobanatskom, 957 u Srednjobanatskom i 937 u Južnobanatskom.
BOŞNAK MEDYA
