YILDIRIM MAHALA
Yıldırım mahala, na prvi pogled jedno prosječno istanbulsko naselje, se ipak razlikuje od svih drugih naselja, jer veliki broj građana čine Bošnjaci iz Sandžaka. Oni su se tu doselili šezdesitih godina prošloga vijeka i već se osjećaju kao “kućni domaćini”. Iako su se prvih desetak godina osjećali kao muhadžeri, sad se već osjećaju” kao kod svoje kuće”.
Uzrok dolaska tih ljudi, stoji negdje duboko u burnoj istoriji Balkana, koja je na svoj način učestvovala u postanku tog naroda. Taj narod je u pravom smislu riječi u dilemi prilikom definisanja svojega porijekla.. İstini se možemo najbliže približiti ako ispitujemo burnu istoriju Balkana u poslednjih šest -sedam vjekova.. U tom perijodu Baklan je bijo žarište raznih ratova starosjedioca koji su se branili od naroda koji su pretežno dolazili sa sjevera, te tako tražili povoljnije uslove za život. Istini za volju, Balkan je uvijek bijo prirodno obdaren dobrim klimatskim i demografskim uslovima za život. Zato su sve okolne civilizacije imale cilj osvojiti Baklan, ili bar neke njegove djelove gde bi se mogli zadržati i opstati u životu.
Zbog tih razloga je na Balkanu bilo uvijek mnogo raznih naroda i plemena koji su, pod silom prilka, morali da žive zajedno i da dijele ne samo zemlju, već i vjeru, govor, običaje, kulturu i uopšte način života. Na taj način njihova pokoljenja su gubila svoje čisto porijeklo, a istovremeno su uzimali nešto novo, izmiješano sa tuđim. Pod takvim uslovima ljudi mnogo puta su mijenjali običaje, vjeru i mnogo što šta drugo.
Vjerovanje, u neku nadprirodnu silu je uvijek na čovjeka duboko i temeljno uticalo, tako da je vjera vjekovima najviše uticala na zbližavanje, odnosno udaljavanje ljudi, jer je stvarala vernike-pristalice, ili pak nevernike-neprijetelje. Uvijek je bilo takvih ljudi koji su tu vjeru maksimalno koristili za osnivanje neke sile koja im je bila neminovno potrebna, prvenstveno za egzistenciju, a potom i za osvajanje drugih teritorija i slično. Različite vjere nikada nisu mogle zajedno da žive, baš zbog toga što su, upravo takvi ljudi to najdublje ljudsko osjećanje uvijek koristili za stvaranje pristalica, prijetelja ili pak neprijatelja. Drugim riječima stalno je neko vjeru, na neki način eksploatisao i koristio za svrhe ovog svijeta.
Uzimajući u obzir sve ovo, ljudi iz Sandžaka su upravo rezultati te burne Balkanske istorije gde su Osmanlije dugo vremena igrali jednu od glavnih uloga. Osmanska istorija je veoma blisko povezana sa istorijom Sandzačkih Bošnaka. U početku dvadesetog vijeka, posle povlačenja Osmanlija sa Balkana Sandžački narod ostao je kao siroče bez majke. Oni su za to vrijeme najvišu podršku imali od Osmanlija. Din je bijo najveći uzrok tome što poslije takvih promjena su postali otvorena meta svih onih drugih oko njih. Pod ovakvim uslovima Sandžački Bošnaci su osjećali duboku nesigurnost i ako je za vrijeme Tita bar ta medunacionalna mržnja sišla na neki niži nivo. U okviru tadašnjih mogućnosti svak je na svoj način nešto u glavi planirao. Ali od svih tih mogućih rješenja najviše je odgovarao odlazak za Tursku, iako su uslovi za život tamo bili mnogo teški. Život u İstanbulu za njih, bar tih prvih desetak godina, bijo je veoma težak. U perijodu teških prvih godina bilo je mnogo povratnika za Sandžak. Oni koji su uspjeli tu tešku fazu prebroditi, danas se osjećaju ravnopravni sa drugim narodima koji žive u Turskoj. Ako se vratimo duboko u prošlost, vidimo da je slavni İstanbul mnogo kasnije postao dio Osmanliske države. Sandžak je čak od Kosovske bitke 1389. godine, tj.na kraju XIV vijeka do početka XX vijeka bijo dijo Osmanske države. Dok se İstanbul 60, 70 godina kasnije pripojio Osmankoj držvi. Čak, prilikom fetiha İstanbula, sandžački narod je u granicama svoje mogućnosti dao svoj doprinos. Sve to utiče na to da se oni u İstanbulu tj. u Yıldırım Mahali osjećaju kao gazde svoje kuće.
Ovde su se tako zakorijenili da se čak osjećaju kao stožer (centar) svih Sandzačkih Bošnaka. Oni se nigde ne osjećaju ”kod svoje kuće” kao ovde, ćak ni u Sandžaku, svom rodnom mestu…!
U poslednjim neprigodama, pri kraju pročloga vijeka u Bosni, otvoreno je izbljuvala ona mržnja i zlonamjera koja stoji negde duboko u duši nekih ljudi kojima ne odgovara postojanje drugih vjera na Balkanu, pa čak ni u svijetu. Sve ovo kada se pogleda kroz taj okvir istorije, izgleda da, upravo Srbi ili pak Hrvati, nijesu pravi i jedini neprijatelji Bošnaku. Negde duboko iza nekih debelih zavjesa stoje bezdušnici koji svaki na svoj način ekspolatiše ljude koji upravo njima vjeruju.
Činjenica je da čovjek čovjeku ne vjeruje uvijek sve ono što mu se kaže, ali ako mu neko nešto ispriča i kaže da je to Božja naredba onda je sve drugačije. Ako ne svi, bar veliki broj ljudi, upavo zbog straha od BOGA tvrdo povjeruje. To je bio uvijek najefikasniji način za stvaranje mržnje koja je nekome bila potrebna za krvoproliće i ratove u ime Boga. Ta naivnost čovjeka i strah od Boga, vjekovima je zbližavala ljude iste vjere, a istovremeno svi oni drugi ljudi koji su vjerovali u drugo nešto, ili u tog istog Boga ali na neki drugi način, bili su za njih grešnici i najveći neprijetelji.. Po njihovom shvatanju, sve one koji u nešto drugo vjeruju ili pak u opšte u ništa ne vjeruju, navodno u ”ime Boga”, treba čak i na ovom svijetu kazniti! Ljudi nijesu toliko svesni toga da od te mrznje neko iza tih dubokih debelih zavjesa na taj način profitira i stvara divne uslove za ostvarivanje svojih namjera.
Ovdje treba obavezno naglasiti da, takvi ljudi nijesu pristalice samo jedne vjere. Ne, iza svake vjere ima takvih bezdušnika koji od te ljudske naivnosti naveliko profitiraju. Što hiljade ljudi gine, hiljade ljudi bivaju protjerani sa ognjišta,mučeni,žene silovane, o tome oni ni najmanje ne misle. Za njih su to samo ”grešnici”, koji moraju, ”navodno’”i na ovom svijetu platiti za svoje ‘’grijehe’’.
Ljudi su vjekovima takvim bezduşnicima vjerovali i ubijali druge ili pak sami ginuli navodno ”u ime Boga”.
To je najveći uzrok tome što je naš narod iz Sandžaka došao u YILDIRIM Mahalu, sa nadom da će tu naći onaj životni mir i rahatluk, koji je neophodan svakom čovjeku..!
