U vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića, pored dominacije na kopnu, bosanska država je svoju moć isticala i na moru… Obzirom da je kontrolirao i posjedovao znatan dio primorja, bosanski kralj Tvrtko, kako bi dodatno gospodarski i vojno ojačao svoje kraljevstvo te da bi suzbio pomorski monopol Venecije, Đenove i Dubrovnika, naredi izgradnju pomorske flote.

Tvrtko – Vizionar brzo uviđa da gradnja flotile trgovačkih brodova nije dovoljna, te pravi (za ono vrijeme) senzacionalan plan i strategiju za gradnju Bosanske ratne mornarice koja bi mu osigurala preduvjete da zaštiti primorje i osigura bezbjednu plovidbu, ako ne i prevlast na moru. Ni danas, nakon toliko stoljeća, mi nismo uradili ništa slično. Bakir i Željko Komšić bi se možda mogli uporediti sa kraljem Tvrtkom jedino kada bi danas uspjeli da sagrade super moderni nosač aviona.

Gradnja jednog potpuno novog grada sa brodskom lukom, bio je prvi korak ka ostvarenju te ambiciozne vizije. Ispred ulaza u Kotorski zaliv 1382. godine je osnovao Herceg Novi, sa pomorskom lukom i drugim lučkim sadržajem, a godinu dana kasnije, na Neretvi južno od Opuzena, i grad Brštanik, koji je trebao imati istu stratešku namjenu. Drveni jedrenjaci tog vremena su bili laki, pokretljivi i „plitkog gaza“, te su stoga lako pronalazili svoja „sidrišta i skrovišta“ u delti Neretve. Neki su pogrešno smatrali da je Brštanik bio lociran na lokalitetu današnjeg Počitelja. Prava istina je da je ovaj, kako Ivo Andrić zapisa, „Grad na kamenu“ uistinu sagradio kralj Tvrtko (1383. godine), ali tu nije bilo smješteno bosansko kraljevsko brodogradilište kako se dugo smatralo.

No, nema dvojbe da je kralj Tvrtko stvorio potrebne infrastrukturne uvjete i da se krenulo u osnivanje Mornarice bosanskog Kraljevstva.

Dio ratnih brodova je kupljen od Venecije, a u pomenutim lukama je otpočela planska gradnja 23 mala i 4 velika broda. Za prvog admirala imenovan je Venecijanac Nikola Basej. Sa formiranjem svoje prve mornarice, Bosna kralja Tvrtka postaje respektabilna pomorska sila. Veći dio pomorske flote je korišten za trgovinu, ali jedan dio brodova je bio naoružan topovima i vojnom opremom i predstavljao je začetak buduće ratne pomorske flote.

Ovim su činom Jadranskim morem počeli ploviti brodovi pod bosanskom zastavom, pod zastavom kralja Tvrtka sa zlatnim ljiljanima.

Bosanska ratna mornarica je, kao što rekoh, trebala stvoriti preduvjete da se i na moru osigura prevlast i dominacija.

 

Dugo se pominjala jedna anegdota (koja je kasnije potpomogla u svaranju mita o kralju Tvrtku) vezana za odabir zapovjednika mornarice bosanskog kraljevstva. Kralj Tvrtko nije bio običan vladar. Bio je opsjednut „dalekim i bajkovitim perspektivama“ i državničkom vizijom koja je i za današnje vlastodršce u Bosni, bila i ostala, nedokučivi san svih snova. Kao izuzetno vješt diplomata i mudar vladar, kralju Tvrtku je bilo savršeno jasno da je odabir prvih suradnika (ono što mi danas zovemo „kadrovska politika“) ključ za ostvarenje njegovih velikih i ambicioznih planova. S obzirom da je za komandanta pomorske flote kandidat bio „stranac“, za kralja Tvrtka je (što je i logično) bila jako važna, pored stručnosti, i njegova odanost, koju je on na duhovit način provjerio. Ovako je bilo:

Njegovo Veličanstvo kralj Tvrtko: „Ja dobro znam da ta je u vama vrlina kao što, barba Nikola (Basej), vašu i vidim vanjštinu. Pa dobro, čast a prije svega vjernost je predmet moje pripovijesti. Ne znam što mislite o ovom vi životu i drugi ljudi, ali što se mene tiče, lukavo je govorio Tvrtko, ja volio bih da me nema no da živim u bojazni od nečeg što je meni ravno. Rodih se slobodan isto ko i vi. Oba smo othranjeni jednako i oba možemo jednako podnosit zimsku studen. Bijaše vjetrovit dan i hladan, dok uzburkano je more silnim valovima udaralo o hridine, kralj Tvrtko mu iznenada reče: „Bi li, Kapetane, ti smio sad sa mnom skočiti u olujno i podivljalo more ovo i otplivat do obale?“

Čim to reče, kralj Tvrtko se onako obučen baci sa broda u vodu i njega pozva da ga slijedi. Venecijanac učini isto tako. Olujno more je hučalo i pjenilo. Borili su se sa visokim valovima i morskom strujom koja ih je snažno nosila u stranu i otežavala plivanje. Mokra odjeća je otežala i dodatno je plivačima crpila snagu. Ali prije nego stigoše do u blizinu obale kralj Tvrtko zavapi: „Kapetane, pomozi. Tonem!“

Snažni Venecijanac mu priskoči u pomoć, te na svojim plećima iznese klonulog kralja Tvrtka iz valova morskih na obalu.

„Ovaj hrabri čovjek će biti zapovjednik naše pomorske flote, reče kralj Tvrtko svojim suradnicima i zahvali se Venecijancu što mu je spasio život.

 

Ko je uistinu bio slavni zapovjednik Ratne mornarice kralja Tvrtka? Legenda koja se stvorila o ovom admiralu podsjeća na sudbine nekih junaka iz svijeta literature.

„To godišnje doba u Hakariju“ (Ferit Edgu) je roman koji govori o čovjeku koji je izgubio svoj identitet i koji ga želi ponovo pronaći. Ali se isto tako može protumačiti da je u romanu riječ o svijetu koji je izgubio svoj „identitet“, te potrazi za novim. Bezimeni glavni lik se našao u jednom „prostoru“, u jednom „svijetu“, bez ikakvoga znanja o tome kako je dospio tu, šta je bio prije nego što je tu dospio (osim što često govori da je ranije, vjerovatno, bio kapetan broda), te u tom novom, za njega potpuno stranom svijetu, želi pronaći i čvrsto mjesto za sebe, a preko toga pronaći i svoj identitet. To će kazati da se čovjekov identitet gradi preko uspostavljanja odnosa sa drugim ljudima, dakle, preko drugih ljudi, a bezimeni glavni lik, zatičući se nakon „brodoloma“ u nepoznatom prostoru, bez sjećanja na samoga sebe odranije, ne može posjedovati identitet, jer mu je ono što je pred njim nepoznato, a ono što je iza njega, također mu je nepoznato, jer identitet također gradi zbir sjećanja o „historiji“ vlastite ličnosti. Bezimeni glavni lik se, stoga, na samome početku romana, nalazi na „nultoj poziciji“, te odatle kreće u potragu za samim sobom. Međutim, on i dalje posjeduje znanje, čak veliko znanje, o mnogim stvarima, poznaje „strane“ jezike… Glavni je lik za sebe kazao da je možda kapetan „novog vremena“.

To će reći da pravila prema kojima on nastoji da živi, da funkcioniše u zajednici kojoj pripada, trebaju biti pravila „novog vremena“. U romanu je posebno važan odnos glavnoga lika prema birokratskom sistemu, državnim institucijama koje nemaju gotovo nikakvu funkciju, u odnosu na ljude kojima bi trebale da služe, osim što su svrha samima sebi. One su zatvorene prema onima koji traže pomoć, njihova „vrata“ su zatvorena, a osnovna je ideja romana kako je potrebno naučiti otvarati „vrata“ – to važi i za zajednicu i za svakoga pojedinca. Svaki je pojedinac svijet za sebe, a taj bi svijet trebao biti otvoren, a i zajednica je jedan svijet u mnoštvu takvih svjetova, te bi jedne prema drugima morale biti otvorene. A osobina tog vremena, koje bi trebalo nestati, propasti jeste ta da su svjetovi pojedinaca i njihovih zajednica poput Tvrđava, zatvoreni i suprotstavljeni, te u vječitom sukobu. Prema tome, „To godišnje doba u Hakariju“ je roman koji govori o „kapetanu novog vremena“ i jednoj, metaforički kazano, posve novoj plovidbi sa novom maršutom i novom vizijom. Da bi se ta nova obećavajuća „vizija“ realizirala treba naučiti, što se savjetuje i u ovom romanu, otvoriti „vrata“. Mudar vladar koristi „kompromis“ kao univerzalni ključ koji sva vrata otvara.

Priča o Komandantu flote bosanskog Kraljevstva je na neki način i priča o našem – „KAPETANU NOVOG VREMENA“.

Na to slavno vrijeme naše historije smo, još i danas, jako ponosni