KO JE BIO ILJAZ KOS – JEŠILAJ ? » Boşnak HaberBoşnak Haber

28 Mart 2024 - 04:35

KO JE BIO ILJAZ KOS – JEŠILAJ ?

KO JE BIO ILJAZ KOS – JEŠILAJ ?
Son Güncelleme :

03 Nisan 2023 - 21:20

KO JE BIO ILJAZ KOS – JEŠILAJ ?
 
(İlyaz Yeşilay (Kos) kimdir?)
O ovom junaku prvi put sam čuo u ljeto ove godine (2018), iz razgovora sa sandžačkim muhadžirima u istanbulskoj opštini Bayrampaša. Govorili su mi da je to čovjek koji je zarobio grčkog generala Trikupisa.
U znak sjećanja na te slavne i teške dane Iljaz Kos- Ješilaj (1884-1986) je do kraja svoga života nosio tursku vojničku uniformu i sablju od koje se nije odvajao. Ovaj slučaj me je jako zainteresovao pa sam počeo da istražujem biografiju ovog gazije. Iz razgovora sa profesorom Muratom Mahmutovićem i Refikom Akovim (Sijarićem), saznao sam da u Bjelopoljskoj opštini i danas ima familija sa prezimenom Kos. Rekli su mi da ih još ima u selima Bjelopoljske opštine: Presečeniku, Bistrici i Ušanovićima.
Iljaz Kos je rođen daleke 1884. godine u selu Boljhanina kod Akove (Bijelog Polja) u crnogorskom dijelu Sandžaka.
Tada je Akovo pripadalo Novopazarskom sandžaku, a ovaj je ulazio u sastav Kosovskog vilajeta. Otac mu se zvao Mursel a majka Umihana, rođena Hodžić iz sela Godijeva kod Bijelog Polja.
Iljaz je poticao iz veoma pobožne familije. Nakon završenog mekteba upisuje i završava medresu u Akovi. Bio je izuzetno talentovan i vrijedan učenik, brzo je naučio turski i arapski jezik i izrazio želju da nastavi školovanje u Istanbulu. Kao dvadesetogodišnjak odlazi u osmanlijsku prijestolnicu pun volje i želje za novim saznanjima. Međutim, ratni vihor dolazećih Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata je od vojnog imama Iljaza Kosa napravio prekaljenog borca i junaka. U Turskoj je dobio još jedno prezime- Ješilaj
(Yesilay).
Nakon završetka Turskog oslobodilačkog rata 1922. Godine, Iljaz je živio u Izmiru, da bi kasnije prešao u Istanbul gdje je i umro. Iljaz je bio predsjednik Nacionalnog udruženja ratnih veterana (gazija) u Istanbulu i o svojem ratničkom putu ostavio je i pisanu Izjavu.
Ovaj dokumenat je napisan na turskom i nalazi se u posjedu Hakije Čolovića-Erika u Istanbulu. Ljubaznošću gospodina Hakije Čolovića i njegovog sina Allatina, diplomiranog ekonomiste, na moju molbu, tekst je preveden na bosanski jezik.
Iljazov ratni put je bio izuzetno dug i naporan. Ratovao je bez prekida od 1915. do 1922. godine. Iljaz Kos je živio preko 100 godina i bio je izuzetno cijenjen i poštovan, kako kod Bošnjaka, tako i kod Turaka. Ovaj gazija je umro je u Istanbulu i ukopan je na mezarju Topkapi.
Izjava koju je Iljaz za života ostavio, otkucana je pisaćom mašinom na dvije strane i ovjerena od Nacionalnog udruženja ratnih veterana. Ona počinje ovako:
„Te 1915. godine bio sam na vojnoj obuci u gradu Erzurumu, u kasarni Kavakli Kapi. Tražili su nas na tri fronta, da bi na kraju dobili naređenje da krenemo u Trabzon. Do ovog grada smo pješačili 17 dana. Odatle smo nastavili ka Samsunu, pa u Edirne i na kraju došli u Čanakkale. Po naređenju komandanta Trećeg korpusa postavljen sam za komandira Druge artiljerijske čete, koja je bila u sastavu Prvog bataljona, 56 Puka, 19-te Divizije. Čim sam primio dužnost komandira moji vojnici su topovima uništili pet francuskih ratnih brodova.
U martu 1915. godine prešli smo u Ariburnu-Čanakkale. Dana 18. marta izjutra Englezi i Italijani su se sa ratnih brodova iskrcali na kopno. Do ikindije su trajale borbe prsa u prsa, bajonet protiv bajoneta. Pred akšam naš korpus je uspio da uništi neprijateljski korpus. Mi smo pretrpjeli velike gubitke. Od čitavog korpusa ostao je samo jedan puk.
Za vrijeme Čanakkalskog rata naši saveznici su bili Njemačka i Austrija. Njihovi vojnici su došli sa Galicije i preuzeli naše linije, a naš je preživjeli puk, pod komandom Ali Ihsan-paše, zajedno sa Petim korpusom turske armije, krenuo na Istok i preko Šama (Damaska) stigao Kudus (Jerusalim).
U Kudus smo, više od godinu dana, bili pod neprekidnom artiljerijskom vatrom Engleza i Francuza. Iz Kudusa smo otišli u Halilul Rahman i tamo ostali tri mjeseca, da bi se ponovo vratili u Kudus.
Odatle smo otišli u Amman. Tamo smo predali teške mitraljeze generalu Ragipu Gumušpali.
Nakon 27 dana iz Ammana smo otišli u Medinu. Tada je valija Medine bio komandant Konjičkog korpusa Fahri – paša. U Medini smo se zadržali deset dana. Iz Medine smo krenuli peške u Mekku i nakon 12 dana stigli u nju.
U Mekki smo obavili Hadž farizu.
Nakon toga smo bili 6 dana u Cidde (Džedi). Odatle smo brodom prešli preko Sueckog kanala i stigli u luku Port Said. U Port Saidu smo tri mjeseca ratovali protiv Engleza. Uspjeli smo da razbijemo engleski obruč i da stignemo prvo u Amman a odatle u Šam (Damask). Tamo smo čuli da je Ali Ihsan- paša zarobljen od Engleza. Iz Halepa smo došli vozom u Adanu, a iz nje u Mersin. Iz Mersina smo brodom došli u Izmir (Smirnu).
U Izmir sam, sa broda, izašao na kopno sa dva druga. Grčka vojska je već bila ušla u Izmir (op. 15. maja 1919.). Tamo je živjelo dosta Grka i Jermena. Gdje je današnji Sajam u Izmiru tu je nekada bila Gčka mahala. Kada je grčka vojska okupirala Izmir, pridružio im se bataljon sastavljen od domaćih Grka i Jermena.
Ovaj bataljon se naoružao, okitio grčkim zastavama i, zajedno sa njihovim popovima, poharao čitav grad i pobio mnogo turskih civila.
Tadašnji valija (gradonačelnik) Izmira i komandant Izmirskog korpusa pukovnik Sulejman Vehbi se, nažalost, predao grčkoj vojsci. Ja sam se, sa svoja dva druga, nalazio nedaleko od trga, u avliji Centralne džamije, i posmatrao šta se događa. Ispred nas je bila Sari Kršla (Žuta kasarna) iz koje su, vezanog, izveli pukovnika Sulejmana Vehbiju i primoravali ga da, pred okupljenom masom, viče: „Živio kralj Konstasntin! Međutim, Sulejman je vikao: „Živio turski narod! Poslije ovih riječi grčki vojnici su pukovnika Sulejmana izboli bajonetima. Ja sam ga odmah osvetio. Ubili smo grčke vojnike koji su izboli turskog oficira. Uspjeli smo da pobjegnemo i da se, kasnije, u jednoj kahvi, koja se nalazila iza izmirske Centralne bolnice, sretnemo sa balkanskim muhadžirima i izmirskim gerilcima „zejbecima“ koji su se nalazili u okolnim šumama i odatle ratovali sa Grcima.
Zajedno smo formirali jedinicu i počeli da se organizovano borimo protiv grčkog okupatora. Prvo smo ubili grčke i jermenske popove, i sa njima i komandanta grčkog bataljona. Za dva sahata smo uništili čitav grčki bataljon. Kad je grčka komanda čula šta se dogodilo naredila je da se sa grčkih brodova pošalje pojačanje i da nas napadnu.
Tu noć smo morali da se povučemo i stigli smo u Bergamu i prenoćili u jedan han. Sutradan je grčka vojska stigla u Bergamu i mi smo morali da se hitno povlačimo u dubinu.
Ja sam bježao od kuće do kuće i uspio sam da stignem do jednog potoka. Sdruge strane potoka bila je borova šuma a iznad nje planina. U toj šumi sam se sreo sa izmirskim gerilcima (zejbecima) kojih je bilo kao mrava. Njihov komandant je bio Čaldži Džafer Efe (Calci Cafer Efe). On mi je dao pušku „Mazerku“ i sto metaka. Sa njim smo blokirali Bergamu i uništili grčki bataljon.
Nakon toga dobili smo haber da na nas kreće Grčki artiljerijski puk. Morali smo da se povlačimo, pa smo Iz Bergame, preko Burhaniye, stigli u Balikesir.
Tamošnji turski žandarmerijski kapetan se uplašio Grka, pa mi je rekao da „predam oružje i da bježim“. Ja sam mu odgovorio da bi bilo bolje, da on, prije nego što mene razoruža, pokupi svoju vojsku i ode da se bori protiv Grka. Iz Balikesira smo prešli u Bigadič, u Čanakkale, i tamo smo bili heftu dana musafiri.
U Bigadiču smo doznali da su gradovi: Balikesir, Manisa i Bursa zauzeti. Odatle smo, preko planine Kesiš, prešli u Inegol. Tamo je komandant Prvog bataljona Narodne odbrane (Kuvay-i Milliye) bio Čolak Ibrahim a komandant Prve čete ovog bataljona bio je Ali bey.
Obadva oficira su poginula u borbama sa Grcima, a ja sam preuzeo komandu Prvog bataljona Narodne odbrane (Kuvay-i Milliye).
Stigao je komandant Konjičkog bataljona major Vehbi-bey i ja sam mu predao komandu. Vrhovni komandant Mustafa Kemal-Ataturk je naredio Ismet-paši Inoniju da u borbu uključi sve raspoložive konjičke snage, a Ismet-paša mu je rekao da nema dovoljno konjičkih snaga.
Nakon toga je Ataturk naredio da se snage Narodne odbrane (Kuvay-i Milliye) spoje sa ostalim snagama turske armije. Po tom naređenju ja i Rafet bey smo se spojili sa vojskom koju je predvodio general Ismet-paša. Isti taj dan smo krenuli u napad, sa desne strane je bio 17-i puk i njegov komandant Deli Halil bey, a sa lijeve strane mi sa 300 konjanika.
Pred ranu zoru smo uništili neprijatelja. U toku borbe grčka je vojska pokušala da zarobi Ismet-pašu, međutim ja sam mu poslao haber: „Ne boj se paša, mi smo tu, stigli smo! Kada smo izvukli Ismet-pašu iz neprijateljskog obruča, sreli smo se i on me je poljubio u obadva obraza.
Zahvalio mi se i dao mi nadimak „Neustrašivi hodža“. Nastavili smo da tjeramo dušmane, pa smo oslobodili gradove: Pazarčik i Kuršunlu. Odavde smo prešli u Inegol (op. gdje danas živi veliki broj Bošnjaka). Tamo smo se 4 sahata borili sa grčkim vojnicima prsa u prsa. U toj borbi sam bio ranjen u obadvije noge i konja su mi ubili.
Tako ranjen, uspio sam da se, preko Eskišehira i Burdura, prebacim u Antaliyu.
Tamo sam raspoređen da radim kao službenik u Sudu čiji je predsjednik bio Hafiz Fahri bey. Tamo je javni tužilac (savci) bio Numan bey. Sa njim, i sa još grupom sudskih službenika, sakupili smo novac od mještana hrišćana i sa tim novcem smo, preko Italijanskog konzulata, kupili od Italijana pun brod oružja koje je za nas bilo od ogromnog značaja.
Kada je oružje stiglo u luku prebacili smo ga u naš brod koji se zvao „Murat-paša“. To oružje i municiju smo poslali na „front Ušak“. Jedan dio oružja smo poslali dobrovoljcima koji su došli iz Burdura i iz Isparte. Ja sam ponovo dobio prekomandu, dali su mi drugog konja, oružje i municiju i uputili na „front Ušak“.
Krajem avgusta 1922., na „frontu Ušak“ zarobili smo grčkog vrhovnog komandanta TRIKUPISA i još 10 njegovih generala.
Kada je Ismet-paša čuo da smo zarobili Trikupisa i njegove generale, naredio je da se odmah predadu vrhovnom komandantu turske vojske Mustafi Kemal-paši koji se tada nalazio u gradu Afyonu. Prema naređenju Ismet-paše, sve grčke generale smo popeli u kola i odveli u Afyon.
Predali smo ih sa potpisanom potvrdom (Imza Karsiligi). U Afyon su mene i moje drugove rasporedili po korpusima. Ja sam raspoređen u Drugu konjičku četu, Trećeg bataljona koji je pripadao Sedmom korpusu. Osmog septembra smo oslobodili gradove Manisu i Menemen, a 09. septembra 1922. smo konačno oslobodili Izmir.
Ovu izjavu daje gazija Iljaz Ješilaj Akova (Bijelo Polje) koji je zarobio vrhovnog grčkog komandanta Trikupisa i 10 njegovih generala. Iako imam 98 godina, spreman sam za nova naređenja naše časne Armije.“
Sa ovim tekstom naša javnost je prvi put saznala za još jednog sandžačkog junaka za koga u Turskoj mnogi već znaju. On je pravi uzor bošnjačkog ratnika koji je neustrašivo ulazio u svaku bitku protiv raznih din-dušmanina, bilo da su to: Englezi, Francuzi, Rusi ili Grci.

YORUM YAP